JOŠ NIJE GOTOVO, TEK JE POČELO!

Zaboravila se slika punih tribina na Maksimiru. Zaboravio se i huk Sjevera koji je tjerao strah u kosti protivničkim igračima i navijačima.
Slika stotina zastava koje ponosno vijore na našem stadionu polako blijedi, čini se kao da je Zagreb digao ruke od svog Dinama.
Sve zbog jednog iskompleksiranog čovjeka, zbog nečije bolesne pohlepe za novcem i slavom… Već godinama.
Sada je krajnje vrijeme da se suočimo s istinom i podvučemo crtu. Naš klub je odavno izgubio svaku svrhu, znamo tko je za to kriv i na koji način je do toga došlo.

Utakmicama našeg kluba malo se tko veseli, a i za nas su one postale težak uteg. Pobjede koje vesele još samo rijetke, porazi zbog kojih se rijetko tko nervira… Hranimo se još jedino lijepim trenucima iz nekih prošlih vremena kada nam ništa nije bilo teško, kad smo znali gdje i zašto idemo i kada smo znali da i na terenu ima onih koji vole Dinamo kao i mi na tribinama.
Danas je Dinamo napušten. Od njega su ruke digli i oni kojima je dao sve, skupe transfere u bogate klubove, blistave reprezentativne i inozemne karijere, osigurao životnu egzistenciju, ali i dobar dio onih koje je svojim pobjedama i porazima držao na životu – njegovi navijači. Nakon svih ovih godina, borbi, Canjuga i Mamića oni koji su to mogli, rekli su “dosta” i zatvorili vrata dok se problemi ne riješe.
A te probleme neće riješiti nitko. Mi smo ti koje čekamo, jedini koji možemo prekinuti ovu agoniju i vratiti smisao Dinamu. Nikome drugom to nije u interesu.

Dinamu smo dali puno, više od četvrt stoljeća bezuvjetne ljubavi i odricanja, kilometre na cestama koje vode u kojekakve blatnjave selendre ili istočnoeuropske vukojebine, cijelu mladost provedenu na putu zajedno s braćom s tribine…. Ali sada je vrijeme da mu damo još više od toga, vrijeme je da mu damo sve.
Da grmimo kao nikada do sad, da svojim trudom i svojom predanošću napravimo sve i da si, na kraju cijele priče, uvijek možemo pogledati u oči. Sjetite se poruke sa zadnje utakmice u Osijeku: “Dosljednost, ustrajnost, predanost, žrtva…”. Ona se odnosi baš na ovo vrijeme, baš na ovakve utakmice.

Na posljednjih nekoliko kola naš broj je veći nego prije, mnogi su se vratili nakon dugo vremena, osjetili su da trebaju, da je sada pravo vrijeme. Ali to je još daleko od onoga što mi možemo i moramo jer smo mi jedini koji možemo pokrenuti Dinamo.
Četiri dana su do utakmice, najavljena je kiša i pasje vrijeme i baš zato nema opravdanja za nedolazak za svakoga tko je svjestan situacije u kojoj se nalazimo. Puno puta do sada smo olako shvaćali utakmice na Maksimiru, a to je krivo. Maksimir je naša kuća, naš dom i dolazak tamo bitniji je od svakog gostovanja. Tko to može braniti čast Svetinje bolje i srčanije od nas? Tko ga može dići s poda u teškim vremenima kao što su ova i vratiti tamo gdje mu je mjesto, ako to mi nećemo? Jak Sjever može sve, kraj jakog Sjevera svi su problemi nebitni. Sada samo Sjever može pokrenuti Dinamo. I nitko drugi.

Ove subote nisu važna ni tri boda, ni pobjeda, ni protivnik, ni sama utakmica… Važno je samo da i ovaj put svima dokažemo da nam je stalo i da odbijamo ostaviti svoj klub na cjedilu.
I to samo na jednom mjestu: u svojoj kući, na svom Maksimiru, mjestu na kojem su ispričane naše najljepše priče i mjestu s kojeg ćemo poslati svima najvažniju poruku – JOŠ NIJE GOTOVO, TEK JE POČELO!