Dolazimo mi u dogovoreno vrijeme ali odmah saznajemo da će Trener malo kasniti. Nakon polusatne kave u Vivi eto nas opet pod jugom i napokon stiže, ulazi kroz vrata onim svojim prepoznatljivim pomalo šepajućim hodom, vjerojatno “uspomenom” iz igračke karijere.

“Bok dečki, oprostite na čekanju, ajmo mi to čim prije obavit, nećemo dugo…tako ćemo, malkice, jedno dvadesetak minuta…” i prstima pokaže “vremenski razmak” od pola centimetra!

Mi se pogledamo i očima bez riječi se složimo u zaključku: “Pa kaj možemo u dvajst minuta???”. Samo toliko je bilo spremnih pitanja.

No kada je krenuo razgovor u njegovom trenerskom uredu, evociranje uspomena na igračke dane, na prvi trenerski mandat u Dinamu 1989/90., anegdote, zajebancija… čovjek se toliko “razvezao” da smo mi njega morali podsjećati da mu se žuri na trening.

Upada Džemo ( Džemal Mustedanagić, pomoćni trener, također igračka legenda Dinama) i očima ga pozove na trening. “Aj ti Džemo njih izvedi, evo mene začas, samo da završim s dečkima!”. I ode Džemo na teren, a mi ostali još- sat vremena! Trening je naravno odradio- Džemo!

I ova anegdota u vezi intervjua dokaz je koliko je Joža držao do nas navijača, koliko mu je bilo važno dati svoj dodatni doprinos tadašnjem ozračju oko Dinama, a koje je bilo ionako- urnebesno i spektakularno. Kuže je to jednostavno- kužio! Oduševljen našim znanjem, uspomenama i strašću prema Dinamu poklonio nam je dragocjeno vrijeme- svog radnog vremena! Hvala Ti i na tome Legendo!

Jedan od nas! Zauvijek!

………………………………………………………………………………………………………………………………

JOSIP KUŽE

………………………………………………………………………………………………………………………………

Sugovornika za prvi intervju odabrali smo iz nekoliko razloga. Prije svega trener Josip Kuže prošle je sezone impresivno vodio Dinamo do naslova prvaka, zatim bio je trener u vremenu kada se dogodio najvažniji događaj u povijesti Bad Blue Boysa i konačno stoga što je njegov odnos s navijačima Dinama oduvijek bio prožet iznimnim međusobnim uvažavanjem.
Razgovarali: Vladimir Škegro, Marko lvanković

Vaši počeci u Dinamu i prvi doticaji s klubom?

1968. godine s 15 godina sam došao u Zagreb, u juniore Dinama, iz Varaždina gdje sam proveo svoje djetinjstvo. U meni je uvijek postojala neka fiks ideja gdje igrati nogomet, a posrećilo mi se da je te godine bila jedna od najvećih selekcija. U to vrijeme su se prakticirale velike selekcije na nivou grada i kroz taj filtar bi prolazilo i do tisuću mladih nogometaša koji su htjeli igrati u Dinamu. Od tih tisuću ostalo je jedanaest, pa dodatnom selekcijom nas dvoje – troje koji smo na kraju zaigrali za juniore Dinama. U juniorima sam proveo relativno kratko vrijeme i već s 18 godina potpisao prvi profesionalni ugovor.

Recite nam nešto o svojoj igračkoj karijeri. Pozicija na kojoj ste igrali, generacija, uspjesi … Ukratko jedan presjek Vašeg igračkog razdoblja u Dinamu.

Kažem, u momčad sam ušao relativno rano, s osamnaest – devetnaest godina. Tada je bila strašna konkurencija iz razloga što je propisna nivou bivše Jugoslavije bio da igrači tek s trideset godina mogu ići igrati u inozemstvo. Znači jako puno kvalitetnih igrača je ostajalo i ako po svršetku juniorskog staža nisi bio igrač za Dinamo, teško je bilo kasnije ući u momčad. No ja sam imao tu sreću da su me zadržali i ostao sam u prvoj momčadi Dinama kod trenera Dražana Jerkovića. On me nakon par mjeseci postavio u momčad protiv Hajduka kojeg smo pobijedili u Splitu 5:1. Tu sam utakmicu odigrao dobro, pripremio sam i dva gola. l tu je sve počelo, u naredne dvije godine odigrao sam preko dvjesto utakmica sve dok se nisam po prvi puta ozbiljnije ozlijedio.

Igrao sam stopera, libera, desnog beka i veznog igrača. Što se tiče mojih suigrača u to vrijeme, započeo sam u vrijeme Zambate, Miljkovića , Vabeca, Lalića, Gucmirtla, to je bila starija generacija, a kasnije je došla ona sa Zajecam, Kranjčarom, Mustedanagićem, Bogdanom…

Uspjeha nažalost, u moje vrijeme nije bilo mnogo. Jedini trofej koji smo osvojili bio je kup 1980. godine.

Kako ste se počeli baviti trenerskim poslom?

Ja sam se zapravo sasvim slučajno počeo baviti trenerskim poslom iz razloga što sam već s praktički 29 godina bio prisiljen zaključiti igračku karijeru zbog povrede ahilove tetive. Budući da sam bio završio pravni fakultet trebao sam raditi kao pravnik u Dinamu ali su mi pružili mogućnost da zaradim neki mali džeparac pa sam otišao na dva mjeseca u Australiju. Budući da sam bio poznat igrač našim ljudima u emigraciji ponudili su mi trenerski angažman u Croatiji iz Sydneya.

Bilo je uspješno, osvojili smo prvo mjesto 1982. godine. Ja sam se tada trebao vratiti u Zagreb kako bi se počeo bavit pravničkim poslom no kako mi se svidio trenerski posao odlučio sam ostati još godinu dana te smo i u narednoj sezoni osvojili prvenstvo.
Tad sam se vratio u želji da živim u Hrvatskoj i u meni se ponovo javila dilema da li radit posao trenera ili pravnika u nogometu. Opredijelio sam se za trenerski posao i otišao u Slavonski Brod odakle sam se vratio u mladu momčad Dinama 1986. godine, generaciju Bobana i Prosinečkog.

1988. godine trebao sam postati trener prve momčadi, međutim izabran je Skoblar, pa sam otišao u Borac iz Banje Luke kojeg sam uveo u prvu ligu nakon čega je uslijedio povratak u Dinamo.

Upravo je to naše sljedeće pitanje,Vaš prvi mandat kao trener prve momčadi Dinama u sezoni 1989./90. Bilo je to vrijeme događanja političkih promjena, nacionalnog naboja i kako je tada Vama kao ipak mladom i neiskusnom treneru bilo voditi Dinamo u takvim okolnostima i boriti se za prvo mjesto s najjačom Crvenom Zvezdom svih vremena?

Bila je to slična situacija kao i lani kada sam preuzeo Dinamo iz razloga što je Dinamo sezonu ranije također bio izrazito neuspješan. Međutim, te godine su došli Šuker, Mlađenović i Shala te smo formirali vrlo jaku ekipu u kojoj su već otprije bili Ladić, Panadić, Boban itd … i krenuli jako ambiciozno. Ja sam odmah najavljivao da ćemo ići na osvajanje prvog mjesta što je od nekih ljudi bilo doživljeno kao malo bahato ali ja sam vjerovao u tu momčad. Krenulo nam je izuzetno dobro, nanizali smo u startu prvenstva nekoliko važnih pobjeda, zasjeli na prvo mjesto te do kraja jeseni stvorili prednost nad Zvezdom od tri boda.

Te godine je bio pokret navijača, bilo je to nešto fantastično. Naravno da je uspjeh Dinama stvorio jedno dobro raspoloženje kod navijača, bio je to prekrasan osjećaj, evo ja se i sada ježim prisjećajući se toga jer tada su nas navijači masovno pratili po gostovanjima. Sve to zajedno, znači uspjeh momčadi i zanos navijača stvorili su jednu pozitivnu atmosferu u i oko kluba. Kako je to bilo vrijeme važnih političkih događanja sve je to skupa utjecalo na jačanje nacionalnog naboja pa možemo reći da je dobivena jedna politička nota koja je onda prerastala u nešto izuzetno važno.

Neke utakmice iz te sezone su nam posebno urezane u pamćenje. Jedna od njih je gostovanje u Splitu 11. ožujka 1990. prije prvih demokratskih izbora, kada je više od deset tisuća navijača bodrilo modre.

Vezano za tu utakmicu u Splitu sjećam se nekoliko scena. Prije utakmice mi smo odsjeli u hotelu «Lav». Na stadion smo došli samo pola sata prije početka utakmice iz razloga što se nismo mogli probiti kroz masu ljudi koji su se slijevali prema Poljudu. Na samom stadionu okupio se, čin i mi se, rekordan broj ljudi, ozračje je bilo čudesno jer smo mi u tom trenutku imali dva boda više od Zvezde koja je istog dana pobijedila Partizan. Hajduk je tada bio vrlo jak s Vučevićem, Asanovićem, Bilićem, Jarnijem u momčadi te i ako su dva puta vodili, uspjeli smo preokrenuti utakmicu i pogotkom Šukera deset minuta prije kraja donijeti veliku radost našim navijačima koji su sjećam se, od veselja padali preko ograda na tartan stazu, a mi s klupe smo utrčali na teren skroz do centra!

Zatim smo se nakon utakmice probijali do aerodroma zbog već spomenute mase ljudi koja je odlazila sa stadiona.

Nažalost, to je bila utakmica na kojoj je stradao Marijan Šimić.

Daljnji tijek događanja. Koje su utakmice i razlozi uzrokovali gubitak tog nikad prežaljenog prvenstva? Jesmo li ga izgubili zbog vlastitih propusta i slabosti ili zbog nekih stvari koje nisu imale direktne veze sa nogometom?

Nakon utakmice u Splitu, na sličan način pobijedili smo Partizan u Maksimiru po jakoj kiši golom Shale u samoj završnici i činilo se da nam je prvenstvo na dohvat ruke iako bilo još desetak kola do kraja. Mi nismo ojačali momčad tijekom zimske stanke na način koji smo trebali za razliku od Zvezde koja dovela nekoliko pojačanja kao što su Belodedić, Stošić i još neke, a i imali smo i tu nesreću da je Zvezda stalno pobjeđivala. Mi smo im određenu prednost do utakmice s Rijekom (1:1, regularno, izgubljen bod na jedanesterce). Rekao bih, to je bila ključna utakmica nakon koje smo mi počeli padati u utrci za naslov. lako je tu bilo svega, ja moram biti iskren i priznati da smo mi bili slabiji i manje iskusni u vođenju kluba, prije svega ja kao trener, a pogotovo vodstvo kluba na čelu sa Zajecom koji je imao karizmu velikog igrača ali kao rukovodioc kluba je bio jako, jako neiskusan, pogotovo u usporedbi sa Zvezdom koja je bila mašinerija i koja je imala sistem na razini Jugoslavije po pitanju dobivanja bodova te utjecaja na suce itd …

Znači, mi smo u svakom slučaju bili neiskusniji, zeleniji i slabiji u tom segmentu.

S današnjim iskustvom ja bih kao trener inzistirao na jačanju klupske logistike i vjerujem da bismo u tom slučaju to prvenstvo osvojili.

Svakako nezaobilazan događaj iz te godine bila je neodigrana utakmica između Dinama i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990. u Maksimiru. Sjećamo se Vi ste tada aktivno sudjelovali u događanjima na travnjaku.

Kao prvo to je bila utakmica koja se najavljivala i pripremala nekoliko mjeseci. Siguran sam bila bi to najveća utakmica u povijesti Dinama jer je tu trebalo bit i riješeno pitanje prvaka. Nažalost, za nas je bilo porazno što ta utakmica na kraju ipak nije rješavala to pitanje jer smo mi već ranije izgubili izglede za prvo mjesto pa je Zvezda s nedostižnom prednošću stigla u Maksimir. lako je to bilo veliko razočaranje, htjeli smo ući u tu utakmicu s namjerom da pobijedimo i da koliko toliko pružimo zadovoljstvo našim navijačima.

Sto se tiče samih događaja na terenu, sjećam se mojeg revolta uzrokovanog ponašanjem tadašnje milicije koja je maltretirala naše navijače te sam preko cijelog terena otišao do sjeverne tribine kako bi pokušao utjecati na događaje. Čak smo moji igrači i ja nekoliko naših navijača uspjeli i spasiti od milicije.

Kasnije se dogodio onaj poznati skok Bobana na milicajca koji je ostao kao vječna slika tog događaja. Ma nema se o tome što puno za pričati, o tome se ionako već sve zna …

Razlozi Vašeg odlaska iz Dinama u jesen ’90, bilo je to nakon utakmice u Bergamu protiv Atalante?

Nakon izgubljenog prvenstva atmosfera u klubu bila je vrlo loša. Unatoč tome u Bergamu smo odigrali jako dobru utakmicu, izborili pozitivan rezultat 0:0, pred nekoliko tisuća naših navijača koji su i tamo prekrasno navijali. U to vrijeme odvijala se jedna vrlo napeta situacija između Bobana i mene, umjetno stvorena, jer ja sam s Bobanom imao vrlo korektan profesionalan odnos ali njegova obitelj mi je zamjerala odlazak brata Dražena iz kluba.

lako sam ja namjeravao napustiti klub već u ljetu, nagovorili su me na ostanak ali nakon prilično lošeg starta u prvenstvu, u kojem smo radi kazne igrali nekoliko domaćih utakmica na Kantridi, izgubili smo dosta bodova i poslije poraza od Osijeka u Maksimiru ja sam odlučio krenuti svojim putem i na taj način sam se tada rastao s Dinamom.

Kako je došlo do Vašeg ponovnog kontakta s Dinamom prošlog proljeća? Je li Vas na prihvaćanje novog mandata privukao profesionalni izazov ili Vas je Dinamo doveo “na emocije”?

Ja sam nakon prvog mandata u Dinamu radio kao trener dugi niz godina u Njemačkoj i Japanu, a zatim sam imao nekih svojih privatnih problema. Dinamo se našao u prilično teškoj situaciji nakon što je “ispucao” veliki broj trenera i igrao ligu za ostanak. Ja se kao trener nikada nisam volio nametati pa se tako nisam nudio ni u tom slučaju ali nakon što je uslijedio poziv iz Dinama nisam razmišljao niti sekunde, prihvatio sam! Naravno da su i emocije na neki način tu odigrale važnu ulogu.

Što Vas je zateklo po dolasku u Dinamovu svlačionicu i na koji ste način krenuli u stvaranje buduće šampionske momčadi?

Prije svega znao sam da je momčad i bilo potrebno vratiti dobru atmosferu nakon izuzetno lošeg plasmana i svega što se događalo u prethodnoj sezoni. Vrlo brzo sam shvatio da je momčad to prihvatila i stoga smo krenuli vrlo ambiciozno u radu. Već se tijekom priprema na Rogli moglo osjetiti da su me igrači prihvatili s punim povjerenjem u moj rad, stvorena je odlična atmosfera i ja to moram naglasiti, veliku ulogu u svemu tome odigrali su Bad Blue Boysi koji su već od prve pripremne utakmice s Aluminijem u Sloveniji bili uz nas.

Koliko je dakle, bila važna uloga navijača u cijeloj toj šampionskoj priči?

Upravo sam nakon te utakmice s Aluminijem, fasciniran njihovim dolaskom u velikom broju i navijanjem, napravio sastanak s igračima gdje sam im ukazao na značaj prisustva navijača te se među nama spontano rodio zajednički slogan “odgovornost prema navijačima”. Vjerujte da to nije nikakvo foliranje, ja se stalno vraćam na taj trenutak. Onda se desila Švicarska pa su u Švicarsku došli navijači. Tu smo mi osvojili turnir koji i nije bio toliko bitan, već je bilo važno što su igrači izbacili svoje emocije zajedno pjevajući s našim navijačima na terenu.

Nakon toga navijači su bili s nama i u Torontu na utakmici protiv Glasgow Rangersa tada je započela naša zajednička priča.

Onda je počelo prvenstvo u kojem smo odlično startali, navijači su nas počeli pratiti u velikom broju. Želim naglasiti vrlo bitnu činjenicu da su Bad Blue Boysi uspjeli inficirati cijeli Zagreb i obične navijače Dinamom. To su isprepletene stvari jer bez obzira na kvalitetu momčadi i igre, mi bez takve podrške navijača ne bismo uspjeli.

Evo vam čistog primjera. Sjećam se jedne domaće utakmice, bilo je to protiv Osijeka kada su BBB-si izašli sa sjevera. Automatski je to bila potpuno druga igra, drugi ambijent, drugi doživljaj igrača i ja sam stoga u svojoj izjavi nakon utakmice stao na stranu Bad Blue Boysa i osudio postupak policije.

Možete li izdvojiti nekoliko ključnih utakmica koje su u najvećoj mjeri odredile daljnji tijek prvenstva i bile presudne na putu prema naslovu?

Jedna od po meni ključnih utakmica bila je ona u trećem kolu protiv Rijeke nakon što smo prethodno izgubili na gostovanju u Osijeku. Zatim utakmica na Kantridi gdje smo nakon loše igre uspjeli sretno pobijediti i odvojiti se na gotovo nedostižnu prednost, to kažem iz razloga jer nam je upravo Rijeka bila praktički jedini konkurent.

Isto tako naveo bih i onu zaostalu utakmicu u Splitu u kojoj smo pobijedili golom Modrića što je bilo izuzetno važno radi održavanja kontinuiteta dobre atmosfere pred početak proljetnog dijela prvenstva, a to u slučaju negativnog rezultata ne bi bilo tako.

Napokon, utakmica doigravanja na Kantridi donijela je odluku o konačnom prvaku u ljepotici prvenstva iako mislim da smo i tu utakmicu mogli odigrati bolje.

Najupečatljiviji trenutak sezone vezan uz navijače?

Bilo je bezbroj prekrasnih priča. Ja bih izdvojio onu neodigranu utakmicu u Splitu zbog jake kiše. Mi smo imali informaciju da ogroman broj naših navijača putuje prema Splitu u dugačkim kolonama autobusa i automobila. Znali smo i to da velik dio njih nije čak ni ušao na stadion. Bio bi to fantastičan osjećaj igrati u Split u praktički kao na domaćem terenu. Iz tog razloga bilo nam je jako žao što je došlo do odgode.

l konačno završna proslava u derbiju na Maksimiru, pun stadion, prekrasna atmosfera, kažem predivan osjećaj.

Kako ste doživjeli dvodnevnu proslavu obilježavanja dvadesete obljetnice Bad Blue Boysa, koncert u Domu sportova i slavljeničku utakmicu dan kasnije?

Znate, čudesno je vaše navijanje na stadionu, među tim kada dođete u dvoranu, dakle zatvoren prostor kako je to bilo na koncertu, onda je to za mene još nevjerojatnije pa i ne čudi onaj trenutak kada sam ostao bez riječ i na pozornici kada su me navijači zamolili da im se obratim. U tom trenutku preplavile su me emocije.

Uz sve to ipak i zajednička pjesma nas i navijača također dala je dodatnu draž i volio bih da jednoga dana to ponovimo svi zajedno, Dinamovi igrači i navijači ali ne na bini, jebeš to, nego svi ispremiješan i u masi.

U svakom slučaju uživa li smo na koncertu i veselju naših navijača.

Dan kasnije igrali smo protiv Kamen Ingrada gdje je sama igra bila u drugom planu, dominirala je proslava Bad Blue Boysa uz prekrasnu scenografiju na tribinama. Tako sam i ja u svojem prvom obraćanju nakon utakmice odmah dao jasno do znanja važnost proslave
jednog organiziranog pokreta kao što su Bad Blue Boysi jer oni posjeduju strašnu snagu koje većina nas nije niti svjesna.

Usporedite Bad Blue Boyse iz vremena Vašeg prvog mandata i danas!

Prije svega želim naglasiti da sam oduvijek imao izuzetno dobar odnos s Bad Blue Boysima. Ipak ovo danas moram više cijeniti iz razloga što je u ono vrijeme sve to zajedno na neki način bilo povezano s nacionalnim zanosom dok je ovo danas jedna iskrena ljubav prema Dinamu koja je moram to reći – jača! To je moj dojam.

Znate ljubav je uvijek uvjetovana nečim, rodbinom, roditeljima, krvnom vezom… ovo danas je jedna bezuvjetna ljubav koju navijač i iskazuju prema Dinamu i mene posebno veseli što na taj način inficiraju mlade, djecu i gdje se svi tome priključuju.

Za to bih zaista volio da napravimo jedan velik uspjeh u Europi da to još dodatno potaknemo.

A Dinamo iz ’90-te i danas?

U onoj momčad i imao sam individualno jače igrače kao što su Boban, Šuker, Shala, Ladić… međutim današnja momčad je sposobnija iako i danas imamo igrača kao što su Eduardo i Modrić koji imaju klasu igrača iz one generacije i stoga mislim da je današnja momčad u prosjeku jača nego što je bila ondašnja.

Vaše osobne ambicije i planovi vezani uz Dinamo?

Naravno da je u trenerskom poslu teško planirati. Međutim ja prije svega želim biti uspješan, dobar i sretan trener, a znate, biti uspješan i sretan je negdje povezano jer to ovis i o rezultatu.

Znači želim napraviti dobar rezultat, želim osvojiti prvo mjesto, želim osvojiti kup, igrati uspješno u Europi i da ti rezultati budu prepoznati među navijačima. Jer ja sam kao dijete isto tako bio inficiran Dinamom i gledao u njega kao nešto veliko, išao na utakmice, pa bih volio i kao trener maksimalno dati svoj doprinos u izgradnji što jačeg kluba i povezanosti s navijačima.

Jesu li vaši planovi vezani i za posao izbornika reprezentacije negdje u budućnosti?

Gledajte, biti izbornik reprezentacije je “špica” karijere svakog trenera. lako, u ovom trenutku ja ne razmišljam na taj način jer su moji planovi usko vezani isključivo uz Dinamo. Znate mi treneri smo svi na neki način malo tašti i narcisoidni ali ja u ovom trenutku nemam nikakvu potrebu nametati se za izborničku poziciju. Želim biti sretan u Dinamu, a onda jednoga dana uz još stečenog iskustva naravno da bih prihvatio ponudu ukoliko ona dođe.

Vaša završna poruka ne samo Bad Blue Boysima nego i svim navijačima Dinama?

Ja obećajem ispred momčadi isti onaj moto, a to je “odgovornost prema rezultatu i navijačima” što je osnova za održavanje već stečene pozitivne atmosfere jer znate, igrači su ljudi koji imaju svoje potrebe u smislu da ono za što treniraju i pokazuju na terenu bude prepoznato i cijenjeno od strane navijača. Vjerujte mi, igrači najviše “strahuju” od kritika navijača, a ne od medija ili njihovih najbližih.
Mi imamo želju i potrebu da igramo dobro, obećajem da ćemo uvijek davati sve od se sebe, a imam veliku želju da se udružimo svi zajedno, da navijači budu uz nas u stvaranju što boljih rezultata.

Stoga pozivam sve navijače da nas bodre i budu uz nas upravo onako kako su to i činili minuloj šampionskoj sezoni čvrsto vjerujuči da će i ova biti jednako uspješna.