4 GODINE BEZ DOKAZA

Prošlo je točno dvije godine otkako naš prijatelj s tribine Nikica Marović trune u zatvoru za nešto što nije učinio, a tek je na polovici odslužene kazne. I premda je široj javnosti poznat kao krivac za izgubljeno oko interventnog policajca Kristijana Troktera, činjenica je da na suđenju nije predočen niti jedan dokaz koji bi podupirao tu tezu. Niti jedan svjedok, policajac ili navijač, niti jedna snimka kritičnog incidenta, a postoje dvije iz dva različita kuta, nisu mogle identificirati bacača kobnog pirotehničkog sredstva, pa ipak predsjednica sudskog vijeća, Sanja Mazalin, našla je za shodno osuditi Nikicu, po vlastitim riječima kao primjer drugima, na četiri godine zatvora bez ijednog dokaza…

Od samog početka vidjelo se da od pravednog suđenja neće biti ništa. Nije uzalud Hrvatska tako dugo čekala u predvorju Europske Unije upravo zbog pregovora u poglavlju pravosuđa, jednoj od najslabijih karika našeg društva, koje je nažalost i u Nikičinom slučaju odradilo više nego traljav posao. Već pri samom uhićenju Nikice Marovića, policija je u svim medijima objavila njegovo puno ime i prezime, iako je zakonom propisano da se osumnjičeniku a k tome još i mlađem punoljetniku, mogu objaviti samo inicijali, što se naravno redovito poštuje kada su u pitanju puno teža kaznena dijela poput silovanja i ubojstava.

No medijska kampanja da se Nikicu proglasi krivim i prije nego što je uopće stupio u sudnicu tek se zahuktala. U javnost je, posredstvom policije koja je poligrafsko testiranje koje se ne prihvaća kao dokaz na sudu svejedno predložila kao dokaz, dospjela informacija kako je Nikica pao na testiranju. Naravno da okolnosti u kojima je izvršeno samo testiranje nisu spominjane. Nikica je bez privođenja istražnom sucu na policiji proveo 72 sata umjesto 48, koliko zakon dopušta. U tom razdoblju, uz konstantno psihičko i fizičko maltretiranje, niti jednom mu nije ponuđena hrana, samo voda. Nakon takvog tretmana doista nije čudno da osoba ne prođe poligrafsko testiranje.

Tko je zapravo kriv što je Kristijan Trokter izgubio oko, policiji i tužiteljstvu nije bilo važno, oni su svoje žrtveno janje pronašli u Nikici i u odlučnoj namjeri da ga osude za sve dotadašnje grijehe Bad Blue Boysa započelo je suđenje koje se može nazvati samo još jednom farsom ovog smiješnog sustava. Za vrijeme boravka u istražnom pritvoru u Remetincu, Nikica je ponovno dobio “poseban” tretman. Prva dva tjedna trpio je svakodnevna prebijanja. Kada bi zatvorski čuvari ili policajci došli “porazgovarati” s Nikicom ostali bi pritvorenici morali izaći iz njihove sobe. Svaki mu je zatvorski obrok bio začinjen žoharima, a to je bio samo jedan od brojnih elemenata svakodnevnog fizičkog i psihičkog ponižavanja koje je trpio.

Na samom suđenju Nikica je odmah priznao da je za vrijeme nemilih događaja na Maksimirskom stadionu 01.05.2010. bacao stolice i baklje na policiju, ali je isto tako energično nijekao optužbu da je upravo on bacio pirotehničko sredstvo koje je teško ozlijedilo policajca Troktera. Koliko je Nikica žestoko branio svoju nevinost govori i činjenica da je, unatoč konstantnim nagovaranjima sutkinje, koje je trajalo tijekom cijelog suđenja, da prizna i to djelo u zamjenu za puno manju kaznu, ustrajao u tvrdnji kako on to nije učinio.

– Dvije različite kamere snimile su istu osobu, a kada se to usporedi s ranijim snimkama te osobe i s rezultatima antropološkoga vještačenja, vrlo je vjerojatno da je optuženi osoba koja je bacila topovski udar – kazao je vještak Vojin Maštruko na zagrebačkom Županijskom sudu u nastavku suđenja.

Zanimljiva je činjenica da je sud odbio prihvatiti kao dokaz istu metodu 3D prikaza, ali ovoga puta od strane neovisnog vještaka kojeg je angažirala obrana, a u kojoj je vidljivo kako je fizički nemoguće da je upravo Nikica bacio nesretno pirotehničko sredstvo.

Dakle jasnih dokaza nema, a i za ovaj jedini koji je zapravo produkt vještaka, niti sam autor sa stopostotnom sigurnošću ne može potvrditi kako je upravo Nikica krivac. No kako bilo, sutkinji Sanji Mazalin, čiji je otac inače bio policajac, nije bio problem osuditi jedan mladi život na propast samo i isključivo na temelju riječi vrlo vjerojatno!

Da tu nije sve baš kako bi trebalo biti, potvrdila je i svojim postupkom sama sutkinja Sanja Mazalin, koja je valjda u napadu grižnje savjesti posjetila Nikicu u zatvoru i čak ga 10 sati nagovarala da preuzme krivnju za ozljedu policajca u zamjenu za manju kaznu.

Nepravomoćna presuda na 4 godine zatvora u rekordnom je roku, od samo mjesec dana, postala pravomoćna nakon što je odbijena žalba Nikičinog odvjetnika.

Nikica trenutačno služi kaznu u zatvorenom djelu požeške kaznionice za maloljetnike gdje je mu društvo prave uglavnom ubojice, od kojih niti jedan za svoje nedjelo nije dobio dulju kaznu od Nikice.