Mamić se oko navijača motao još od sredine 80-tih. Nije bio nikakav vođa BBB kako tvrdi nego više nekakvo potrčkalo kao što je danas Zvonimir Sunara – Suki. Prva akcija koju je po svemu sudeći organizirao bili su transparenti na istočnom stajanju na kojem smo se tada nalazili, a bili su namijenjeni unutarnjim sukobima u upravi. Jednom su nas jednostavno dočekale lijepo otisnute poruke na ogradi koje bi tobože trebale sličiti na navijačke poruke upravi. Bilo je to 1987. godine i postoje fotografije s te utakmice Dinamo – Osijek (2:1) na kojima se vide te smiješne poruke ( Transparenti „Nedamo Blaževića, Vrhovca i Zlatara“ i „Opozicijo stidi se“).
Drugi događaj kada se Mamić ukazao, i to pozitivno, dogodio se u jesen 1989. godine kada je na pomoćnom igralištu banjalučkog Borca navijačima Dinama koje je milicija brutalno izbacila sa stadiona došao podijeliti sendviče. Međutim, to nije bila neka njegova donacija kako je tvrdio, nego je jednostavno on tada bio zadužen za takve poslove.
Mamić definitivno ulazi u klub 1993. s Ćirom Blaževićem kao direktor. Treba napomenuti da tih godina Mamić nimalo ne sliči na današnjeg. Bio je puno normalniji, smireniji, sklon razgovoru, a prema vodstvu BBB koje je tada u prosjeku imalo ispod 20 godina, uvijek vrlo srdačan i blagoglagoljiv. Naravno, suprotno njegovim tvrdnjama kako je oduvijek zagovarao povratak imena Dinamo, on je u tom periodu više puta u razgovorima pokušavao isposlovati da se navija za Croatiju. To nisu bile prijetnje ili njegov današnji stil, ali je pokušavao na fin način uvjeriti vodstvo grupe, tj. tadašnjeg BBB Fan Cluba da je to ime neminovnost. Jednom prilikom su nas Mamić i Jakov Bienenfeld, tada Tuđmanov specijalni čovjek za Dinamo, pokušali uvjeriti kako će Croatia biti europska momčad koja će igrati polufinale Lige prvaka. Mi smo mu odgovorili da „u trenutku kada sjednemo u bus za Barcelonu koji nas vodi na polufinale, istog trena stavljamo šal Croatije!“
Naravno, to je bila samo zajebancija u svrhu izgovora da nas prestanu gnjaviti s tom nebulozom.
Međutim, Mamić nije dugo čekao da vodstvo tadašnjeg BBB Fan Cluba pokuša eliminirati. Nakon Auxerrea (09./1994.) i poznatih nereda, ali i njegovog incidenta koji je klub koštao izbacivanja iz Europe na godinu dana, kada je doslovce davio delegata, Mamić je odlučio staviti svoje šape i na grupu po okušanom receptu podjela u BBB koji će koristiti do današnjih dana, ali i putem neviđenog medijskog pritiska.
Prvo je preko veza na HTV-u sredio da se u tadašnjoj emisiji „Svijet sporta“ Brunu Kovačevića pošalje u Nyon da izvjesti kako je UEFA ogorčena neredima BBB i Dinamu sprema veliku kaznu, iako se u kuloarima znalo da su najveći incident izazvali Mamić i Ćiro, a uz to, Ćiro Blažević u medijima tvrdi kako je preko svojih francuskih veza doznao da je u bolnici preminuo policajac kojeg su pretukli BBB.
To dakako nije bila istina, a sve je poslužilo kako bi se pažnja javnosti, ali i Tuđmana koji je također bio ogorčen, usmjerila prema BBB. Mi smo tada u javnost pustili kontra priču kako su neredi na stadionu od strane BBB bili prouzročeni time što su neki Srbi na tribini do naše palili Tuđmanovu sliku. Bila je to preteča BBB medijske borbe, odlučili smo na laž odgovorit s lažima. Nije bilo druge.
Mamić je tada već polako počeo gubiti živce i odlučio je putem svojih ljudi iz starijih redova BBB maknuti mlado vodstvo BBB Fan cluba u čemu je i uspio. Jednostavno, bila su takva vremena da se riječ starijeg Boysa slušala i poštovala i to se dogodilo bez većih problema. Tek se kasnije doznalo da iza svega stoji Zdravko Mamić.